Dolazak u Crnu Goru Marija Vargasa Ljose, nobelovca i poslednjeg živog predstavnika latinoameričkog magičnog realizma, obilježili su izuzetno interesovanje i još veće obezbjeđenje.
Veče u Gradskoj knjižari posvećeno djelu ovog nobelovca otvorio je direktor Nove knjige, Predrag Uljarević, izdavač kome je pošlo za rukom da ugosti Marija Vargasa Ljosu nakon dvije godine pregovora. On je istakao da 15 godina postojanja ove izdavačke kuće na najbolji način obilježavaju izdavanjem kompletnih djela Ljose, uz prvi dolazak ovog nobelovca u Crnu Goru.
Uz riječi zahvalnosti za gostoprimstvo koje je za kratko vrijeme već doživio, Mario Vargas Ljosa nam je otkrio mnoge pojedinosti o sebi, svom književnom djelu i pogledu na svijet.
On smatra da je najvažnija stvar koju je naučio u svom životu – čitanje. Počeo je da čita sa pet godina i nikada, kako je rekao, „nije zaboravio koliko ga je obogatilo što je mogao da dešifruje riječi i pretvori ih u misli”. Zato ga je posjeta jednoj knjižari posebno obradovala, „jer se u knjižarama šire vidici i horizonti”.
– Drago mi je što je moj prvi susret u Crnoj Gori u jednoj knjižari, sa piscima i čitaocima. Imamo drugačiji jezik i kulturu, tradiciju, ali mi pisci imamo zajednički imenilac koji nas povezuje. Otkriće onog što nas povezuje je mnogo važnije od onoga što nas razdvaja – rekao je Ljosa.
Pisac ne može svoje perspektive da svede na jednu ravan i da kaže koji mu je roman najmiliji, dodao je Ljosa. Često se zbuni kada mora da procijeni svoje djelo. Takođe, često ga je zbunjivalo, kako je rekao, „ono što je htio da napiše i ono što je napisao”.
– Sudim i cijenim svoja djela po glavobolji koju imam dok pišem. Po tome je moj najbolji roman „Rat za smak svijeta”. Radnja se ne dešava u Peruu, i nisam imao dirketno iskustvo sa svijetom koji sam u njemu opisao. To je bilo prvi put da moji junaci ne govore španski, već portugalski jezik. Puno mi je trebalo da istražim istorijske događaje u Brazilu na kraju 19. vijeka. Htio sam da prikažem šta se događalo u Brazilu koji je tada bio simbol Latinske Amerike, jer su sve latinoameričke zemlje imale u svojoj istoriji slične ratove. Sve zemlje Latinske Amerike, kao i Brazil, sazdane su od suprotnosti, konfrontizma, fanatizma i zato mi se taj rat u Brazilu učinio značajnim za razumijevanje ratnih sukoba u Latinskoj Americi – ispričao je nobelovac.
Ljosa je podsjetio da je cijela istorija ovog kontinenta sazdana od sukoba, ratova zbog politike, kulturnih razilaženja, što se sve kristaliziralo u svijetu latinoameričkih diktatura. Pisanje romana „Rat za smak svijeta” za njega je, kazao je nobelovac, bilo je jedno od najznačajnijih iskustava u njegovoj plodnoj karijeri. Pišući ovaj roman i istražujući to vrijeme shvatio je da se situacija u Latinskoj Americi nije mnogo promijenila i da je istorija ovog dijela svijeta nije umrla.
Gotovo je nemoguće razdvojiti književnost i politiku, smatra Ljosa. Misli da ipak nije nemoguće da pisac bude apolitičan i takvih primjera ima. Međutim, smatra da je kritični stav prema svijetu veoma značajan.
– To su dva praktično nerazdvojiva svijeta, različita, ali svijeta koja se spajaju i teško ih je posmatrati zasebno. Dakle, mislim da nije nemoguće, ali je veoma teško.
Veliki pisac je otkrio da piše veoma sistematično i organizovano. Kako je objasnio, metod pisanja je profilisao „prije mnogo godina”.
– Početak pisanja je uvijek proizvod nekog doživljenog iskustva, priče koju sam čuo, nečega što sam pročitao ili što se desilo. Onda dođem do ideje. Onda počnem da maštam o tome i stvaram sliku budućeg romana. Ali, u tim prvim trenucima nikada ne počinjem da pišem. Priča mora da „nadolazi” i kada se završi taj proces, krenem s pisanjem – objasnio je pisac.
Na početku pravi dijagram slika iz koje se rađa prva verzija knjiga. Ova verzija je napisana „na brzinu” i više predstavlja materijal za doradu. Prvom verzijom nikada nije zadovoljan i uvijek mora da pobijedi nesigurnost koja mu se javlja dok stvara „kostur” romana. Najviše ga raduje – proces ponovnog pisanja. Druga verzija je uvijek drugačija od prve, ali izdavaču uvijek daje treću verziju u kojoj je očišćen svaki višak teksta.
– Jedan profesor uvijek počinje predavanje svojim studentima sa: „Zapamtite da su pridjevi napravljeni da se ne koriste”.
Ljosa najviše radi ujutro, popodne istražuje i promišlja o djelu koje piše a, kako kaže, „noć je za spavanje” i smatra da se razlikuju noćni i dnevni pisci.
Ljosa smatra da je moguć književni bum u nekom dijelu svijeta, kako se to dogodilo u Latinskoj Americi `50-ih i `60-ih godina. Vjeruje da se kreativnost izazvana raznim okolnostima može seliti s jednog mjesta na drugo.
– Istorija je puna slučajeva gdje se kreativnost prebacuje s jednog mjesta svijeta na drugo. Ima neke veze između kriza istorijskih i društvenih – i velike književnosti. Sjetite se Rusije 19. vijeka i Dostojevskog. Dvadeseti je vijek američke književnosti. Žarište iz Sjeverne Amerike u jednom momentu preselilo se u Južnu Ameriku, iako nije lako dokučiti koja je to društvena ili neka druga vrsta krize koja stimuliše pojavu žarišta i književnog buma kakav se dogodio u Latinskoj Americi.
Osvrnuo se i na svoj zaključak da je „kultura mrtva”. Kako je objasnio, kultura koja je toliko bila značajna u prošlosti, sada kao da je nestala, kao da nastoji da bude zabavna, a ne poučna.
– Kultura postaje površna, frivolna, nekadašnja uvjerenja na kojima se bazirala naša kultura, kao da više ne postoje. Mi ne govorimo više o umjetnicima, već o komercijalnoj umjetnosti. Kultura postaje predstava, spektakl, nije više autentična i inspirativna.
Ljosa smatra da je do takvog stanja došlo zbog manjkavosti obrazovanja. Svuda u svijetu se, kaže on, izbacuju humanističke nauke iz nastave, uz opravdanje da su nepotrebne i da ne donose korist.
– Ispada da ono što je pisao Orvel – stvarnost. Živimo u svijetu u kome se sve kontroliše, u kome propadaju sve društvene vrijednosti.
Funkcija književnosti bila je da se održi kritički duh, a ljudski napredak bio je zasnovan na progresu koji se stvarao u svijetu umjetnosti. Sada toga više gotovo da nema, jer kultura nas zabavlja, pa smo dobili umjetnike, poput Demijana Hirsta, koje je Ljosa nazvao „pajacima”, i koji „potpomažu da ljudski duh pada sve niže”.
Onda je uslijedilo potpisivanje ekskluzivnog izdavačkog ugovora između Nove knjige i Grad teatra Budva koji su se obavezali da će do kraja godine objaviti sve dramske tekstove koje je Ljosa napisao.
Zatim je u Gradskoj knjižari nastao pravi „stampedo” obožavalaca Ljosinog djela, koji su željeli da im nobelovac potpiše primjerak neke od njegovih knjiga koje je objavila podgorička Nova knjiga.
S.ĆETKOVIĆ
Ponosan na politički angažman
Osvrnuo se veliki književnik i na diktature i svoj politički angažman tokom `90-ih godina u rodnom Peruu. Podsjetio se kako je bio na čelu grupe peruanskih intelektualaca koji su pomogli da kćerka jednog tamošnjeg diktatora kojeg je nazvao „ubicom”, nikada ne dođe na vlast. Osjeća ponos na taj period političkog angažmana, jer, kako kaže: „Peru je tih godina bio zemlja prosperiteta”. Na početku je bio lijevo orijentisan, idol mu je bio Čaves u vrijeme kada se kandidovao za predsjednika, ali je shvatio da mora svoja politička uvjerenja da pomjeri ka centru da bi ga Peruanci shvatili ozbiljno kao političara. Osvrćući se na aktuelnu nesmjenjivost vlasti u Crnoj Gori izazvan komentarom iz publike, Ljosa je samo kroz smijeh odgovorio:
„Mi u Latinskoj Americi držimo rekord, a to je 54 godine koliko je Fidel Kastro bio na vlasti na Kubi”.
Suvenir na ćirilici
Mario Vargas Ljosa će ponijeti u svoj dom u Španiji poklon kojim ga je darovao naš pisac Nikola Malović. Suvenir na kome je ćirilicom ispisano ime nobelovca krasi pečat knjižare „So”, čiji je vlasnik Malović.